U petak 24.3. grupa učenika u pratnji prof. Sanje Violić i pedagoginje Marijane Vekarić bila je u posjetu Centru za rehabilitaciju Josipovac. Ravnateljica ustanove Marina Sambrailo provela je učenike kroz centar i upoznala ih s njegovim funkcijama. Najvažniji dio bio je upoznavanje s članovima centra. Uzbuđeni i veseli pokazivali su nam svoje radove koje su sami izradili u sklopu radne terapije. Na probi zbora za njihov uskršnji nastup, koji će se održati u nedelju 2.4.2017. u crkvi sv.Mihajla, pridružili smo im se pjesmom. Neprocjenjivo je kako se na jednostavan način ljudima može uljepšati dan.
Dojmovi učenika …
Posjet rehabilitacijskom centru Josipovac u svima nama probudio je jako lijepe i iskrene osjećaje. Ovo pišem u svoje ime, ali vjerujem da su se svi koji su tamo bili tako osjećali. Kada smo išli prema Josipovcu u početku sam mislila da su tamo smještena mlađa djeca i za to sam se pripremila jer volim djecu,ali kad smo u ušli u prvu prostoriju to je bio jako velik šok za mene. U toj prostoriji nalazile su se sve starije osobe, ali svaka sa svojim potrebama i “bolestima”. Bilo mi je jako teško gledati stanje u kakvom su oni bili, ali ono što me je fasciniralo bio je osmjeh na njihovim licima. Ti ljudi su sretni i nasmijani unatoč svojim problemima. Posjet Josipovcu zauzeo je posebno mjesto u mom srcu i neću ga nikada zaboravit. Događaj koji me posebno dotaknuo je ovaj: kad smo ušli u prostoriju u kojoj su pjevali i uvježbavali se za svoj koncert upoznala sam ženu koja se zove Selma. Ona je prva pitala za moje ime,a kasnije mi se približila i pitala me gdje živim. Kad sam joj odgovorila samo je stajala i gledala u mene. Odjednom me je zagrlila. Taj zagrljaj je bio tako topao, pun ljubavi i dobrote i ono što je najvažnije, bio je iskren. Taj zagrljaj probudio je toliko snažne osjećaje u meni da sam zaplakala. Da me netko pitao zašto sam zaplakala, ne bih mu znala odgovoriti. To se treba doživjeti i osjetiti. Kao što sam na početku rekla, ovaj posjet nas je potaknuo na razmišljanje. Ono što je najbitnije od svega jest da smo shvatili koliko toga imamo u svom životu i samim time što imamo život trebamo biti zahvalni, a koliko toga još imamo pa opet nismo sretni. Ljudi s posebnim potrebama uvijek su nasmijani i sretni jer su zahvalni što imaju život, a nama koji imamo sve uvijek nešto nedostaje. Trebamo razmisliti o tome,nastojati biti sretni i ne biti “nesretni” zbog malih problema jer svi problemi koji se nađu na našem životnom putu imaju smisla. 🙂
Jelena Vidojević (1. razred)
